”Osnovno obilježje i eksplicitni koncept natječajnog rada je rahla matrica onoga što Autor naziva ”gradom u gradu”. Ne radi se o idiosinkratskom imenovanju, nego o referenci na tradiciju arhitektonske tipologije koju je H. Hertzberger nazvao ”kazbahizmom” (još ju se zove ”strukturalizmom”, ”tepih” ili ”mat” arhitekturom), ili riječima Alda van Eycka, u kojoj su ”odnosi među stvarima i unutar stvari važniji nego stvari same”. Praksa koja se najprepoznatljivije očituje u smanjivanju objektnosti zgrade, odnosno raspršivanju, razbijanju volumena u jedinice manje kompaktnosti, na način da plastična forma jednog objekta (kao ”smrznute glazbe”, kao ”igre volumena pod suncem”) gubi na značaju u korist matrice koja povezuje više manjih – samih po sebi besformnih, formalno neutralnih – u urbanu cjelinu. Paradoks: razbijanjem se postiže cjelina. Van Eyckova filozofija: ”Grad je velika kuća, a kuća je mali grad”. Strukturirajući ovu kuću kao mali grad, Autor na kvalitetan način postiže neka od glavnih svojstava traženih projektnim zadatkom: prostornu višeslojnost, strukturiranu umreženost raznorodnih sadržaja, integriranu alternaciju otvorenih i zatvorenih površina, kao i estetsku nepretencioznost u skladu s islamskom etikom skromnosti i duhovnosti. Do jednog od bitnih raslojavanja u povijesti moderne arhitekture došlo je upravo otuda što je Team X (na čelu s van Eyckom i Smithsonima) zahtijevao reviziju principa disocijacije i segregacije kakvu je proizvodio klasični modernizam, prema arhitekturi integriranja, umreživanja, asocijacije. Radi se u krajnjoj konzekvenci o novoj definiciji suštine arhitekture: ona, kažu, ne prebiva u smrznutom akordu pozitivnog volumena, na čije ćemo se skulpturalne estetske kvalitete nezdravo fiksirati (diviti se, sagledavati, pljeskati, fotografirati) nego u prostoru između zidova – negativnom volumenu. Traže se ”primjeri koji sprečavaju izgrađene elemente od dominiranja, u korist prostora između” (Hertzberger). Genijalan zaokret: događanje umjesto sagledavanja! Što treba projektirati: ne formu objekta već formu ljudskog prostornog postojanja koju objekt generira. U epohi obilježenoj kao ”društvo spektakla”, društvo anestetizirane potrošnje senzacija, artikala i imidžâ, s pritiskom neprestanog kreiranja/dizajniranja novih i novih potrošnih formi, između ostaloga simulakrumskih kuća-slikâ, Autor se priklanja stavu po kojem ništa nije primjerenije kao arhitektura kompleksa sakralne provenijencije – po svojoj naravi antagonističke epohi – od tipologije koja negira ekspresivnu plastiku i uopće fiksaciju na volumetriju. Primjenjujući, umjesto produkcije sljedećeg u nizu hirova dizajna, smithsonovski postulat po kojem elementi istog reda ne trebaju izgledati različito bez razloga – nota bene, također prisutan u islamskoj estetici repetitivnosti i multiplikacije. Čak i kupolu i minaret oblikujući usuprot logici ikoničkog spektakla, aplicirajući i na njih elementarni kubusni minimalizam primijenjen na bazi. Upravo taj minaret i kupola (odnosno, jezgra sačinjena od molitvenog prostora i harema, tlocrtno identičnih, volumenski oprečnih) predstavljaju dosljedno provođenje i sljedećeg postulata strukturalističke arhitekture: supostavljanja, po Autoru, ”dva određujuća elementa građevine”: neutralnu strukturu ”grada u gradu” (kao podloge, pravila, kohezijske matrice) obogaćene figuracijama minareta i džamije (kao iznimki, iskoraka, incidencija) – ako i ne ekspresivnošću, naglašujućih ipak samom svojom prostornom i volumenskom markantnošću. …” OCJENJIVAČKI SUD
